Elektronsko placanje

Proces neprestanih promjena u finansijskim strukturama razvijenih tržišnih privreda zasniva se na finansijskim inovacijama koje rješavaju problem sve većeg broja i sve složenijih operacija u bankama, a neophodan uslov za to su tehnološke inovacije, posebno u bezgotovinskom i elektronskom plaćanju.

Kako bi bankarske organizacije što brže, efikasnije i ekonomičnije obavljale svoje poslove,a da pri tome troškovi učešća živog rada i troškovi poslovanja uopšte, budu minimalni, neophodna je primjena savremene tehnologije. Banke i njihovi komitenti često se susreću sa problemom nepotpune sigurnosti, tajnosti i postojanosti tačnih podataka. Kako bi se ovi i slični problemi uklonili, banke insistiraju na sve većoj stručnosti njenih kadrova, kao i na primjeni savremenih tehnika i tehnologija prilikom obavljanja bankarskih poslova.

Jedna od najvažnijih inovacija, koja je danas neophodna za poslovanje svake banke je razvoj bezgotovinskog i elektronskog plaćanja. Mada je kod nas ovaj sistem plaćanja još uvijek nov, on ipak mnogo doprinosi razvoju današnjeg bankarskog sistema.

Iako plaćanje i naplata nisu samo tehnička pitanja, tehnologija može značajno unaprijediti obavljanje finansijskih transakcija, omogućavajući da se ona obave brže, tačnije, pouzdanije i komfornije. Poslednjih godina učešće bezgotovinskog plaćanja u ukupnoj strukturi plaćanja između učesnika u platnom prometu sve više raste. Plaćanje bez upotrebe gotovog novca nazivamo bezgotovinskim plaćanjem. Ono se vrši preknjižavanjem potrebnog iznosa plaćanja sa računa dužnika na račun povjerioca kod iste kreditne ustanove i njene mreže filijala, ili između različitih kreditnih ustanova  i to uz pomoć različitih instrumenata. Ovim plaćanjem postižu se velike uštede u poslovima, prostorijama, uređajima, kadrovima itd. jer se smanjuje potreba izrađivanja, čuvanja, prenošenja i čestog prebrojavanja golemih količina gotovog novca. Osim toga, ovakvim plaćanjem se omogućuje veoma potrebno praćenje i kontrolisanje privrednih kretanja od za to određenih ustanova.

Najčešće korištena sredstva za obavljanje finansijskih transakcija u bezgotovinskom  poslovanju su:

§         Kreditne/debitne kartice

§         Pametne kartice (Smart Card) i elektronski novčanici (Electronic Wallet)

§         Elektronski ili digitalni novac (Electronic Money, Digital Cash)

§           Sistemi mikroplaćanja (Micropayment)

Kreditne/debitne kartice

Kreditna/debitna kartica se obično definiše kao mali komad kartona ili plastike koji sadrži neko sredstvo za identifikaciju (npr.potpis ili sliku), što omogućava osobi na koju kartica glasi da kupuje robu ili usluge na teret svog računa, koji se periodično zadužuje. Ove kartice se često nazivaju i „plastičnim novcem“ i one u znatnoj mjeri zamjenjuju čekove i gotovinu. Plastične kartice predstavljaju put u svijet bez čekova i bez gotovog novca, tako da se sva plaćanja stanovništva mogu vršiti putem ovih kartica na teret računa građana kod banaka.

Omogućavajući klijentima da svoje obaveze izmiruju kreditnom/debitnom karticom, prodavac ili davalac usluga (Enablers) ubrzava tok finans.sredstava (Cash Flow) i smanjuje troškove naplate. Ujedno, otklanja se potreba za klasičnim fakturisanjem, što ima za posljedicu potencijalno značajno sniženje tehničkih i administrativnih troškova same naplate. Posrednici u ovom obliku plaćanja zarađuju na članarinama koje naplaćuju od svojih komitenama, na provizijama kojima naplaćuju svoje usluge, ali isto tako i naplatom kamata neurednim komitentima. Sa druge strane, plaćanje karticom za kupca znači svojevrsnu odgodu plaćanja ili kratkoročno zaduživanje, što je za njega svakako privlačna pogodnost. Ukratko, plaćanje karticom putem Interneta nudi kupcu sve uobičajene prednosti takvog načina plaćanja, uvećan za komfor koji je karakterističan za bezgotovinsko plaćanje.

U razvijenim zemljama se ove kartice sve više koriste, djelimično i iz razloga što se na ovaj način obezbjeđuje bolja naknada za transakcione depozite kao i zbog uvođenja eksplicitne provizije na ranije besplatne usluge u vezi sa čekovima. Osim toga na razvoj plastičnih kartica utiče mogućnost da se u svakom momentu mogu kupiti robe i usluge – u zemlji ili u inostranstvu – što je pogodno ne samo za potrošače nego i za trgovinu koja time može znatno povećati robni promet.

*Kreditne kartice pojavile su se u Sjedinjenim Državama tokom 1920-ih godina, kada su pojedine firme, poput naftnih kompanija i lanaca hotela, počele da ih izdaju svojim potrošačima. Ovakve kreditne kartice bile su zatvorenog tipa, tj. mogle su da se koriste samo u prodajnim/uslužnim objektima kompanije koja ih je izdala. Njihova upotreba značajno je povećana nakon II svjetskog rata.

Princip

Kod kartice sa revolvirajućim kreditom, banka svakom korisniku odobrava kreditni limit, u okviru kojeg korisnik može da se zaduži plaćajući robe i usluge kreditnom karticom ili podižući novac na bankomatima. Korisnik ima obavezu da mesečno otplaćuje najmanje deo duga koji je naznačen na mesečnom izvodu kao "minimalna uplata" (1-10% od iznosa zaduženja, zavisno od ugovora). Deo duga koji korisnik ne izmiri se prenosi u naredni mesec i na to zaduženje se dalje plaća kamata. Korisnik može odjednom platiti i veći deo duga ili ceo dug. Ukupno zaduženje (preneseno iz prethodnog meseca i novonastalo tokom meseca) ne može preći kreditni limit ili će banka odbiti transakciju ili zaračunati posebnu kaznu.

Banke odlučuju da li će odobriti kreditnu liniju i do kog limita na osnovu brojnih faktora, uključujući izveštaj kreditnog biroa, platežnu sposobnost, ukupnu zaduženost drugim kreditima (hipotekarnim, potrošačkim, drugim revolvirajućim, itd.), i brojne druge faktore. Zavisno od toga kolika je konkurencija prisutna na tržištu bankarskih usluga, banke mogu dobrim mušterijama povećati kreditni limit, spustiti kamatnu stopu ili na zahtev oprostiti godišnju naknadu. Banke mogu revidirati kreditni limit i prilikom značajnih finansijskih događaja, poput novog posla, preseljenja, nastanka novog ili likvidacije postojećeg kreditnog zaduženja (recimo, hipoteke), promene bračnog statusa i sl.